Kažemo da volim ptice, a držimo ih u kavezima, kako bi mogli uživati u pogledima na njih, tako zarobljene svakog dana, a zaboravljamo da ih je priroda puna i da možemo uživati u njima u prirodi.
Kažemo da volim cvijeće, a ubijamo ga i stavljamo u vaze, kako bi mogli uživati u njemu, umjesto da šećemo po parkovima punim živog cvijeća.
Kažemo da volimo prirodu, a ogromnim količinama smeća je zagušujemo jer, sve što bacimo na pod, ostaje kao smeće tamo gdje smo ga bacili.
Kažemo da volimo ljubav, a svjedoci smo kako se ljudi neprestano međusobno povrjeđuju, umjesto da uživaju u životu i blagoslovu koji im je dat, da imaju nekoga tko će ih voljeti.
Kažemo da volimo život, a ubijamo ga alkoholom, drogama, prekomjernim količinama hrane koju ubacujemo u sebe, a bez tih količina se može živjeti.
Kažemo da volimo ukusnu i prirodnu hranu, a trudimo se njen prirodni okus uništiti s cijelim nizom umjetnih začina, ali i prirodnih koji, bez obzira što su prirodni, mijenjaju onaj istinski okus hrani koju jedemo.
Kažemo da volimo slobodu, a puštamo da nam je drugi ograničavaju, na način na koji se njima sviđa, umjesto da se mi sami brinemo o svome životu.
Kažemo kako volimo djecu, a ljutimo se kada se susjedovo dijete samo malo drukčije ponaša od onog, kako bi mi htjeli očekivati, da se ono ponaša.
Kažemo da volimo mir, a čim se ukaže prilika za svađu uskačemo u nju, umjesto da izbjegavamo svako podizanje tenzija u kontaktu s ljudima.
Kažemo da volimo svoje slobodno vrijeme, a bacamo ga pred televiziju, izolirajući se na taj način od druženja s ljudima.
Kažemo da volimo novac, a bacamo ga na totalno nepotrebne stvari bez kojih, da ih nemamo, ne bismo umrli.
Kažemo da volimo intimu, a na Facebooku pišemo i one stvari koje se ne tiču stotina drugih, koji ih mogu pročitati.
Kažemo da volimo svoju djecu, te da su oni naša intimna sreća, a onda vidim kako na Facebooku stavljate njihove fotografije i to još od pelena, kad se oni ne mogu izjasniti, što misle o tome, jesu li vaša intima ili ono čime skupljate lajkove na Facebooku.
Kažemo da volimo tišinu, a neprestano trošimo svoje vrijeme da događaje, koji nam stvaraju „mentalnu“ buku u glavi, umjesto da šetamo po prirodi.
Kažemo da volimo Boga, a umjesto da uživamo u Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi, često kada nas netko naljuti, proklinjemo ga rečenicama: – „DA BOG DA TI SE DOGODILO…“.
Kažemo da smo ljudi, a pokazujemo u mnogim situacijama da ni životinji ne bi uradili ono, što jedni drugima možemo…
Kažemo…kažemo…
Ovaj tekst je moje osobno mišljenje i nema nikakve veze s javnim mišljenjem. Ne dozvoljavam da ga se prenosi i dijeli na niti jedan način bez mog, isključivo pismenog odobrenja.
Zahvaljujem na razumijevanju te na vašem vremenu kojeg ste izdvojili za čitanje ovog teksta.
ViletinA
Zagreb, 17.07.2017.
