PRIČA O DVA SLASTIČARA
Grupa stručnjaka odlučila je organizirati natjecanje slastičara, ali ovaj put poželjeli su to podignuti na najvišu razinu.
Pregledavali su registratore najboljih svjetskih stručnjaka u slastičarstvu i uskladili su se oko 2 velika imena.
U ovoj priči zvat ću slastičare po zamišljenoj zemlji porijekla…
Odlučili su se za pravi dvoboj između jednog Amerikanca i Japanca.
Naizgled čudno, ali ovo dvoje su stvarno se izdvajali u izradi slastica.
Nakon što su sve dogovorili, stručnjaci su ih zamolili da prethodno napišu koji im sve sastojci trebaju za savršenu tortu.
Oba slastičara napisali su svoje sastojke, a pogotovo su obratili pažnju na one “specijalne” sastojke, koji njihove torte čine još jedinstvenima u okusima.
I došao je dan sastanka…
Stručnjaci su pregledali oba popisa materijala za izradu torte i odlučili napraviti jedan presedan.
Usporedili su sastojke i odlučili da će im dopustiti izradu torti samo s onim sastojcima koji se poklapaju, kod jednog i drugog. Bez ikakvih dodatnih tzv. “specijalnih” začina.
Kada su slastičari došli u kuhinju, koja je posebno preuređena za to natjecanje, ostali su iznenađeni, ali i nadasve povrijeđeni jer su oboje smatrali da reducirajući njihove sastojke ne poštuju njih kao slastičare.
Padale su i teške riječi te su oboje htjeli odustati, uz veliki skandal.
Tada se iz žiria digao jedan stariji slastičar te im rekao:
-
sramota nije to što nemate vaše naručene sastojke, već je sramota što ćemo morati objaviti da vas dvoje, ipak, niste toliko veliki koliko mislite da jeste.
Nadalje, nastavlja stariji član,
– sjetite se kada ste započinjali, sigurno su vam palačinke bile prve koje ste radili?
Amerikanac i Japanac su odgovorili da jesu.
– E pa draga gospodo, nastavi član žiria, ako su vas te najobičnije slastice od brašna, vode i jaja uspjele motivirati da postanete danas jedni od najboljih, ne vidim razlog zbog čega ne biste mogli napraviti idealnu tortu od ovih namirnica, koje ima mnogo više nego u palačinkama koje su vas motivirale za ispunjenje dječjih snova.
– Pokažite da možete od običnih sastojaka za tortu, napraviti nešto što nitko ne može tako uraditi.
Amerikanac i Japanac su se pogledali, nevoljko kimnuli glavom te odlučili pokazati svoju snagu.
Radili su skoro podjednako brzo i na vrijeme su završili.
Jedan slastičar je radio po američkom receptu, a drugi po tradicionalnom japanskom običaju.
Nakon nekog vremena, njihove torte su bile gotove.
A onda je nastupilo još jedno iznenađenje.
Prije nego je žiri probao torte, htjeli su da naši slastičari prvi probaju suparničku tortu i da prvi daju svoje mišljenje o napravljenim tortama.
Jasno vam je da je poanta ove priče bila u raznovrsnosti.
Ne želim vam pričati priču do kraja, to prepuštam vašoj mašti.
Ali ono što želim s ovom pričom da vam ukažem na različitost.
Kada je žiri zatražio da slastičari prvi ocjene suparničku tortu, odluke o kvaliteti neke torte su odluke, koje bi ovi slastičari trebali donijeti na osnovu njihovih dubokih uvjerenja o vrijednosti u slastičarstvu.
Znamo da su sa suprotne strane svijeta i sasvim je normalno da svaki od njih smatra kako je njihova torta najbolja, što je i točno, jer ne bi postali najbolji u svojim sredinama da tako nije.
Oboje slastičara živeći u drukčijim okolnostima imaju svoja osobna uvjerenja.
Kada bi jedan drugoga počeli uvjeravati kako je njihova torta najbolja, znači da bi trebali uvjeriti jedan drugoga da cijeli svoj radni vijek , kao slastičar, ne radi kako treba.
Mislite li da je to lako u sat, dva vremena nekome promijeniti njihova životna uvjerenja?
Ali, možda najveće pitanje u ovom slučaju je, tko je od njih u pravu?
Nitko od žirija nije rekao kako je japanska ili američka kuhinja kao uzor u svijetu slastica. O ne, nitko nije dao prednosti ni jednoj strani.
I sad zamislite sebe u mnogobrojnim situacijama, gdje se svađate s ljudima pokušavajući im objasniti kako je vaše mišljenje ono, koje je bitno za neku situaciju.
Zamislite kako vi želite nekome svoje mišljenje nametnuti, a ne razmišljajući da taj drugi želi to isto i vama uraditi.
Prema tome, tko je kome rekao da je njegovo mišljenje relevantno?
Nitko…
Pa zbog čega mislimo da smo u pravu, a da druga strana nije???
A sad to prebacimo na Facebook i sve one besmislene rasprave koje se vode po statusima. Onaj osjećaj kad svi misle da imaju pravo stavljati komentare na vaše statuse i uvjeravat vas da su oni u pravu, a ne vi.
Prema tome, dok ovo pišem jedem domaće kolače, što je bila i inspiracija ovom tekstu. Meni su Dubravka, ovi kolači ludilo. Uživao sam u njima, a što se drugog mišljenja o kolačima tiče, ne zanimaju me jer sam ih sebično, kao i uvijek, pojeo sam…
Split, 20.12.2021.