Što je to “rodbina”?

Ima te li i vi rodbinu?

Je li to samo pojam s kojim se susrećemo, otkako smo se rodili ili nešto drugo?

Što podrazumijevamo pod tim pojmom, rodbina?

Svi je imamo!

Naravno, i svi mislimo kako je to nešto što bi trebalo biti za cijeli život.

Ali, je li zaista to tako?

Imati rodbinu ne znači, u isto vrijeme, imati i prijatelje.

Prijatelji su posebni. Oni nam dolaze usljed mnogobrojnih utjecaja koji se odvijaju kroz naš život.

Taj odabir isključivo ovisi o nama, jer tko nas tjera da prijatelje uvedemo u naš život, kao sastavni dio njega?

Nitko, zar ne!

Onog trenutka kada se odvojimo od svojih roditelja te stvaramo svoju obitelj, to znači da nam roditelji više nisu obitelj, već postaju rodbina.

U biti, obitelj znači obiteljski dom u kojem bi trebali živjeti s bračnim partnerom i djecom, zar ne!?

A rodbina?

Ona se računa u rasponu od bliže pa do neke daljnje rodbine.

A gdje je ta granica između bliže i daljnje? Koga gdje svrstavamo?

Osim majke i oca, braće i sestara nema nam nitko u tom pojmu “bliže rodbine”

Sve ostalo je sve dalje i dalje.

I zamislite, u cijelom tom procesu nabrajanja rodbinskih nizova, nigdje nemate garanciju da ćete s nekim biti cijeli život.

Da objasnim.

Nigdje nemate garanciju da ćete ikoga od njih moći zvati osobom od povjerenja, a to je glavno pravilo u procesu stvaranja prijateljstva.

Ovisno o našim roditeljima, kroz djetinjstvo se družimo s rodbinom, draga nam je.

Kada počnemo živjeti svoj život, dobijemo djecu, a s njima i nove obaveze, te s vremenom nam rodbina, koju dobijemo rođenjem, postaje sve dalja i dalja.

Samo one dijelove te rodbine, s kojom imamo prijateljskih kontakata, držimo uz sebe što duže možemo.

Da ponovim, prijateljstvo znači povjerenje.

A svi znamo jako mnogo ljudi, u našim rodbinskim nizovima, u koje nemamo baš nešto povjerenja i s kojima se stvarno rijetko viđamo.

Zato su društvene mreže zakon.

Pogledate njihove profile, lajkate im sve živo, napišete i po koji komentar i to je to. Ispadne kako se brinete o nekome, a ne možete ih vidjeti, kako bi mi dalmatinci rekli, “ni u štampu”.

I tako, mnogi još danas ne shvaćaju da to što nam je netko u rodu, nije za nas vezan pupčanom vrpcom te ne moramo biti prijatelji sa svima. Da pače, ne moramo biti prijatelji ni s nikim od rodbine.

Zato postoje pravi prijatelji koje smo sami odabrali.

Imam mnogo rodbine. I s jedne i s druge strane. Čak i ne znam tko mi je po Splitu sve u rodu.

Vrlo malo znam tko mi je rođak, iako znam za mnoge da postoje.

Imam rodbine i izvan Splita, ali…

I eto…

Osjećate li se ponekad usamljenima, pored sve te puste rodbine?

Ja da…

Imao sam jednu osobu koja bi me svakog dana nazivala, pitala jedno te isto i dobijala je od mene jedne te iste odgovore.

Taj poziv je imao i posebnu muziku koju sam prepoznavao kada zove.

Ta muzika više ne svira. Muzika s pozivnog broja mobitela moje majke koja je preminula.

U nekim trenucima možda i ne osjećam koliko mi nedostaje, ali kad čujem da nekog drugog majka nazove, meni srce pukne od tuge.

Otišla je jedina osoba koja me, pored te puste rodbine, svakog dana zvala i brinula za mene.

A ja…

Osjećam se jako usamljeno iako oko mene ima divnih prijatelja, koje sam kroz život sam birao, koji brinu o meni, zovu me, pitaju kako sam…

A rodbina…

Ne zovu. Ne pitaju kako sam.

Imam li rodbine?

Usamljen sam u moru te rodbine koju sam rođenjem dobio za cijeli život.

Blagoslovljen sam brigom mojih prijatelja koje sam negdje, onako uz put, pokupio kroz sva moja životna iskustva do sada.

I ne, ne očajavam zbog rodbine.

Uživam u druženju s mojim prijateljima, iako me moj najveći prijatelj više ne zove.

U spomen na pozive koje više nikad neću dobiti

Nedostaješ mi Majko