TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA!
Mnogo puta sam čuo ovu poruku, kako često tražimo taj tramvaj zvan „Čežnja“. Ali nekako, uvijek sam propustio priliku da pokušam shvatiti tu poštapalicu.
Zbog čega su ljudi u svome svakodnevnom govoru unijeli tu poštapalicu: „ TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA“?
Kad bolje razmislim, to je samo poziv u pomoć, odnosno želja da se ukrcate u tramvaj, koji staje na vašoj stanici, mislim, vašoj trenutnoj životnoj stanici te želji da vas odvede na neku drugu, toliko željenu lokaciju, da vas iskrca u neki vaš zamišljeni svijet, u kojem bi i novci na stablima rasli.
Ali, vratimo se na tramvaj. Koliko li nesigurnosti u ljudskim životima, leži u tom tramvaju zvanom ČEŽNJA!?
Zamislite sliku, večer je, točnije neko polu gluho doba u noći, dolazi tramvaj, a u njemu sjedi samo nekolicina ljudi. Kako se osjećate u tom trenutku, promatrajući gotovo prazan tramvaj? Nelagodno, zar ne!? Odmah iza njega dolazi drugi tramvaj koji je pun puncat ljudi. I što radite?
Ulazite u tramvaj u kojem vam ljudi predstavljaju lagodu, ugodnost i sigurnost, ne računajući da među njima ima i džepara koji će iskoristiti upravo tu sigurnu gužvu, kako bi vas opelješili…
Prvi tramvaj, onaj u kojem ima jako malo ljudi i koji vam zbog toga izaziva nelagodu, predstavlja ljude koji se ne osvrću na okolinu, ljude koji idu upravo tamo gdje im treba i koji su iskoristili prvi tramvaj jer imaju mjesto za sjest, a i tramvaj s manje ljudi se manje zadržava na stanicama te brže stiže na svoje odredište.
Shvaćate? Jako malo ljudi se odluči krenuti svojim putem, bez potrebe da se osvrću za tim, koliko ljudi je u tim nesigurnim vodama u kojima se kreću. Njima je bitno da napreduju prema željenom cilju brže od svih drugih, da se ne gužvaju i da imaju kontrolu nad tim, tko ulazi u njihov život i na koji način, odnosno, tko ulazi u tramvaj i koliko će im popunjenost kapaciteta tog tramvaja otežati brzinu kojom idu prema cilju.
Drugi tramvaj je onaj s mnogo ljudi. Stvara vam ugodu u gluho doba noći i prividnu sigurnost. U biti, drugi tramvaj je onaj u kojem se svi naguravaju kao ovce, puštajući pastirima da ih vode, puštajući šoferima da im kažu na kojoj su stanici i gdje trebaju izaći jer im je tako sigurnije, da drugi razmišljaju o njihovim životima.
To je u biti, sigurnost u nesigurnosti života. U tom tramvaju se sigurnima mogu samo osjećati oni koji su stigli do određenog nivoa razvoja i tu su stali. Da i ono najbitnije, ulaze u tramvaj punog ljudima koji su na istom nivou razvoja, kao i oni sami, okružuju se ljudima koji će isto razmišljati, a u biti okružuju se ljudima koji će samo zadovoljiti njihovu potrebu da se opravdaju kako je to gdje su stali u potpunosti u redu. PA I DRUGI SU TU, ZAR BI BILI OVDJE, DA NIJE DOBRO BITI TU!?
Da, sami odabiremo količinu sigurnosti u svome životu, sami određujemo hoćemo li se boriti za svoju sigurnost ili prihvatiti ono da nam drugi kažu što je sigurno i što je dobro.
Split, 2.7.2017.
Ovaj tekst je moje osobno mišljenje i nema nikakvih dodirnih točaka s javnim mišljenjem. Ne dozvoljavam da ga se distribuira, na bilo koji načina, bez isključivo pismenog odobrenja.
