Cijeli život slušamo ljude kako pričaju, koliko ih njihov posao zamara. Nije to sada, zbog ove ekonomske situacije pa se ljudi boje napustiti svoj posao, nego je to jednostavno oduvijek tako bilo.
Ipak, stvarnost je još okrutnija prema drugoj vrsti ljudi. To su oni koji zbog nemoći da pronađu bolji posao, od onoga kojeg sada obavljaju, ili zbog ponosa ili zbog već nekog drugog razloga, neće se nikada požaliti na svoj život.
Takvi ljudi su često tužni, ne pričaju mnogo o nekim drugim mogućnostima, ne pričaju o planovima, jer za njih to ne postoji. Pomirili su se sa svojom sudbinom i zauvijek skinuli svoj osmjeh s lica.
Ako želimo uživati u poslu kojeg radimo, jedini način za to je da radimo posao koji volimo, naravno. To znači da radimo posao koji nam pruža mnogo slobode u izražavanju.
Ako ste odgajani po sistemu, :- “samo ti završi tu školu”, – “daj Bože da završiš taj fakultet jednom”, – “samo se ti zaposli da možeš sebe uzdržavati”, – “samo da se još udaš / vjenčaš”, – “eto još da dobiješ dijete pa da možeš imati svoj život zadovoljnim”, onda vam te potrebe postaju prioritetni ciljevi, koji su vam drugi (najčešće roditelji), cijelog vašeg života određivali kao, pazi sad, -“to je kao najbolje za vas”…
Sa slobodom u svome životu da biramo sami svoje ciljeve, ili bez te slobode, svi ćemo jednog dana doći na kraj svoga putovanja.
Ako ste kroz svoj život izgubili svijest o tome da svi imamo moć odlučivanja o svome životu, tada se nikako nećete slagati s ovim tekstom, kojeg upravo čitate kao što i svaki ovisnik, o bilo čemu, nikada neće priznati kako je ovisnik, bar ne sa svojom voljom.
