PISMO MOJOJ MAJCI

Vanja moja, tuga me još drži jer je došlo vrijeme, kada sam prije točno godinu dana doživio najtužniji dan u životu mome.

U ovo vrijeme dok ovo pišem, došla je hitna pomoć i odvela mi te zauvijek.

Sjećam se svega. Bio sam tu Bogu hvala, a ne negdje vani.

Bio sam tu, s tobom, kad su te odveli i tako ti uspio reći koliko te volim.

Žao mi je ove jebene korone, jer te nisam mogao grliti, svakog puta kad bi imala napadaje na srce, kad si nemoćno kašljala te pila tko zna što, da bi se to smirilo.

A ja sam u srcu patio jer sam znao da te gubim. Znao sam da si se od života oprostila jer ti je bilo svega više previše.

Sjećam se tvog zadnjeg pogleda, dok su te smještali u kolica i te velike tuge, dok si me gledala, jer si predosjećala da me više nećeš vidjeti.

Nisam te uspio ni izgrliti koliko sam želio jer sam se plašio da te ne bih slučajno zarazio…

Sjećam se i trenutka kada sam došao u bolnicu, a oni su mi predali tvoje osobne stvari i robu…

Sjećam se tog trenutka kad sam plačući ispred bolnice molio Boga da ti da ti pomogne…

A ti si već odlučila, to si mi i pokazivala danima prije, samo što ja to nisam htio prihvatiti kao tvoj oproštaj…

Sjećam se tog poziva, rano ujutro, kada sam zvao …Sjećam se tih riječi…VAŠA MAJKA JE PREMINULA…

Sjećam se našeg života. Koliko li smo puta ja i ti bili gladni kruha.

Doslovno, koliko smo puta išli kod susjeda da nam posude za kupit kruh ili kilo brašna da možemo ispeći kruh i jesti ga.

Danas je to ljudima nevjerojatno za čuti, ali istina je.

Bili smo gladni kruha, prijatelji su nas hranili, a oni koji su mogli, naša rodbina, oni su okrenuli glavu.

Ipak, ti si bila i ostala veća od njih i sve si im oprostila te im i dalje pomagala u životu.

Pa ipak, bez obzira na glad i teške nam trenutke, koliko li smo se samo puta zajedno smijali do suza, koliko smo puta brisali oči od suza smijeha…

Voljela si me, znam to i jako si se sa mnom ponosila. Pričaju mi to tvoje prijateljice, ali i moji prijatelji koje si poznavala. Uvijek si pričala da se ponosiš sa mnom, kako se kroz život guram i ne dam se.

Bila si sa mnom, od početka svakog umjetničkog projekta, pratila si izradu i ponosna bila na svakoj mojoj izložbi koju sam organizirao.

Puno smo mi toga prošli…

Prije par dana mahinalno sam uzeo mobitel i promislio, moram je nazvat da joj ovo kažem…

O Bože moj, ti znaš koliko je tuge uliveno u tom trenutku u moje srce kad sam shvatio da to ne mogu uraditi…

A baš sam se bio zaletio…

I zato, majko moja, i dalje ti radim umjetnost. Imao sam krizu u proteklih godina, znaš ti to sve, a sjećanje na tebe me potaklo da se ponovno aktiviram.

Nakon što si otišla, ideja je došla. Zauvijek ću tvoje ime utkati u umjetnost, jer koliko smo god puta mi bili gladni u životu, nikad mi nisi govorila da se ostavim umjetnosti.

Znala si da je to moj put i podržavala si me…

I zato, majko moja, Vanja moja lipa, sutra na izložbi, dok budem predstavljao kolekciju BISERNI CVITOVI “VANJA”, znam da ćeš i tada biti ponosna na mene, kao i uvijek do sada.

Bit će tu puno ljudi koji su te poznavali i koji te se s ljubavlju i dalje sjećaju…

Neka Bog čuva tvoju dušu…A ja ću ovdje, na zemlji, čuvat uspomenu na tvoj život i slavit ću ga, ma koliko god ima onih koji samo žele da te opljačkaju…

Mislim na tebe

Uspomene se stvaraju za života, a mi ih imamo mnogo…